Neobični i apsurdni filmovi na otvorenju 6. One Take Film Festivala

Međunarodni festival filmova snimljenih u jednom kadru ove godine održan je po šesti put u Zagrebu. Otvorenje festivala 22. studenoga bio je povod da se po prvi put u svome životu uputim u kino Tuškanac (što me malo i sram jer sam očito podlegla čarima multipleksa), ali i da dobijem priliku pogledati nešto sasvim novo, neobično, drugačije. Moja očekivanja iskreno nisu bila prevelika. No, odlučila sam festivalu dati prilku.

Ulaz u Kino Tuškanac, 20 minuta prije otvorenja Festivala

Otvorenje samo za odabrane

Problem je nastao odmah pri početku otvaranja jer su na otvorenje  trebali doći samo ljudi s pozivnicom. Kao pravi budući novinar koji ne odustaje tako lako od svoje priče (a i imajući u glavi da ću onda morati smišljati jednu temu više za postove na blogu), uspjela sam ostati u kino – dvorani tako što sam sjela na mjesto ljudi koji se nisu pojavili.  Festival je službeno otvorio ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra – Hrvoje Hribar, a prije početka emitiranja filmova direktorica festivala Sanja Šamanović najavila je kako se u tri dana koliko traje festival mogu vidjeti 77 različita filma, od kojih se njih 35 iz službene konkurencije bore za Grand Prix One Take Film Festivala.

Bože, što sam ja to upravo odgledala?

Najava festivala u izlogu Kino Tuškanca

Festival je započeo trima kratkometražnim filmovima. Prvi od njih bio je   mađarski ‘Finale’ Balazsa Simonyija, zatim australski film  ‘Svraka’ Michaela McLennana i iranski film ‘To je bio moj grad’ Tine Pakravan. Ova tri filma bila su zanimljiva jer kamera nije bila statična i pratila je pojedine likove te se tako razvijala dinamičnost. Četvrta projekcija po redu,  ‘Film za prijatelje’ rumunjskog redatelja Radua Judea, potvrdila je svu moju prethodnu skeptičnost što se ovog festivala tiče. Priča o depresivnom srednjovjekovnom čovjeku koji preko kamere ostavlja svoju oporuku te odluči učiniti samoubojstvo možda se na prvi pogled i čini zanimljiva. No, ta zanimljivost iz sekunde u sekundu prelazi u sve veći i strašniji apsurd.  Kamera je statična, on ulazi i izlazi iz kadra, pola sata se jada kako ga nitko ne voli. Zatim si (Bože me oprosti) napokon puca u glavu, a nakon što je kadar prazan punu minutu, jer se taj isti depresivan čovjek strovalio na pod, on se diže, teško ranjen i tu počinje njegova agonija.

Prikaz iz filma “Film za prijatelje”

Tako teško ranjen zove u pomoć i cijeli stan je pun krvi.  Tek nešto kasnije dolaze susjedi koji se isto tako uspaniče da skoro zaborave nazvati hitnu. Hitna dolazi nakon desetak minuta, a mi (publika) cijelo vrijeme “čekamo” tu hitnu i gledamo stravično zapomaganje ranjenog čovjeka. Priča nema smisla, nema poante – ili je ja barem nisam našla. Možda je upravo ta apsurdnost ono što je autor želio postići. Bilo kako bilo, iako se tokom tog filma pola dvorane ispraznilo, vrijedilo je čekati kraj.

Ovo je nastavak “Teksaškog masakra motornom pilom”

Najava izložbe Pet kapi sna na platnu kina Tuškanac

Nakon projekcije u predvorju se djelilo kuhano vino i sokovi, a načulivši uši svi su sa šokom i čuđenjem pričali o filmu koji su upravo pogledali. Jedan od komenara gledatelja bio je: “Ovo je nastavak Teksaškog masakra motornom pilom”, što  je svima izmamilo smješak na lice.  Istu večer, nešto kasnije prikazivao se i slovenski film ‘Otac’ Vlade Škafara iz festivalskog popratnog programa ‘Take it Slow’, koji je posvećen filmovima novog poetičkog usmjerenja ‘slow cinema’.  Uz spomenuti ‘Take it Slow’ program, ovogodišnji festival donio je sa sobom i još nekoliko zanimljivih popratnih programa. Tako se od  16. do 20. studenog u suradnji s Kinoklubom Zagreb održala radionica One Take Film Factory -radionica snimanja filmova u jednom kadru, koju je vodio redatelj Damir Ćućić. Uz to, od 21. studenog do 7. prosinca u Gliptoteci HAZU otvorena je i izložba  fotografija ‘Pet kapi sna’ svjetski poznatog makedonskog filmskog umjetnika Milča Mančevskog.

Totalno drukčiji od drugih

Ovaj festival svakako nudi nešto drugačije, novo i intrigantno. Svaki autor filma natječe se kako bi što više zapanjio publiku i ostavio dojam. “Film za prijatelje” u meni nije baš probudio neke simpatije, no u moru od sedamdesetak preostalih filmova koje nisam uspjela pogledati na ovome festivalu, sigurno bi se našlo još puno odličnih naslova. Ovakvim festivalima svakako treba dati priliku, jer upravo oni, tako neobični i različiti, čine raznolikost kulturnog programa u našemu glavnome gradu.