Ljubi bližnju svoju, ljubi bližnjeg svog

Pripadnici gay zajednice ispred katedrale

“U boj, u boj za narod svoj”, “Zovi samo zovi” i “Ubij, ubij pedera” samo su neki od mnogih povika koji su u subotnje poslijepodne odjekivali Kaptolom. Povod tome bilo je okupljanje  osoba homoseksualne orijentacije isped zagrebačke katedrale koji su ondje došli prosvjedovati protiv stavova Crkve o spolnom i zdravstvenom odgoju te biskupa Bozanića, za koga smatraju da je homofob i da širi govore mržnje. Parolom “Ljubi bližnjeg svog” točno u 15.00 sati organizirali su masovno širenje ljubavi, zagrljaje i  ljubljenje između pripadnika LGBTQ zajednice.

Interventna policija bila na oprezu

Interventna policija štitila je gay aktiviste od nezadovoljne mase

Pripadnike homoseksualne orijentacije došla je podržati i nekolicina straight osoba, čak i neke majke s djecom. No, daleko više je bilo onih kojima se ovakva vrsta skupa nije svidjela. Veliki lanac interventne policije bio je neizbježan i činio je “tampon zonu” između stotinjak gay aktivista i petstotinjak prosvjednika, čija se brojka u jednom trenutku, netko procjenjuje, popela i na tisuću. Oni, među kojima je bilo i pripadnika huliganskih i navijačkih skupina oboružali su se hrvatskim zastavama te su psovkama i vikom iskazivali svoje nezadovoljstvo ovakvim  javnim istupom gay osoba.

Širenje ljubavi i ignoriranje mržnje

“Ljubljenje bližnjeg svog” ispred katedrale

Iako brojčano u manjini, gayevi, lezbijke i transeksualne osobe nisu se obazirali na uvrede i povike nezadovoljne mase. Svojim poljupcima i zagrljajima, ali i kroz ljubavne pjesme koje su se mogle čuti iz zvučnika pozivali su na širenje ljubavi.  “Sve vas pozivam da se zagrlite i da pokažete da ljubite bližnjega svoga, a mržnju ćemo jednostavno ignorirati jer naša ljubav je jača” – rekao je gay aktivist, ujedno i jedan od organizatora ovoga skupa Goran Duhaček koji je nadodao kako su na Kaptol došli kako bi pružili podršku jedni drugima, te da su spremni boriti se za svoje dostojanstvo i glasno ga braniti.  Još jedna organizatorica skupa bila je i Matea Popov iz Zagreb Pridea, koja se uz glasno pljeskanje i odobravanje s jedne, i negodovanje s druge strane,  obratila skupu. Ona je naglasila kako posljednih nekoliko mjeseci vrh Katoličke crkve vodi mrzilačku homofobnu kampanju, a LGBTQ osobe se “sustavno demonizira”. Nadodala je kako se Božić pretvara u blagdan mržnje protiv LGBT osoba,  a biskupi čine sve da pogaze njihovo dostojanstvo.

Privedena trojica maloljetnika

I dok su tako organizatori skupa i ostale okupljene LGBT osobe  javno izražavali svoje nezadovoljstvo Crkvom, a masa svoje nezadovoljstvo njima,  za  to vrijeme je  nekolicina starijih žena molila krunicu. Troje maloljetnika je privedeno zbog bacanja jaja i upaljača na sudionike skupa.  Nakon sat vremena,  gay aktivisti i svi koji su podržali skup, te neki novinari radi sigurnosti su se od Kaptola odvezli u policijskim “maricama”. Skup je, radi velikog broja interventne policije, prošao bez većih izgreda, no homofoba koji su bili nezadovoljnim ovakvim javnim istupom gay osoba, ni ovaj put nije izostalo.

Kako je protekao skup, te kako je bilo voziti se u policijskoj marici, pogledajte u sljedećem videu.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Intervju s mladom FER-ovkom: Kako uspjeti u muškome svijetu

Helena za radnim stolom

Ako je netko sinonim za svestranost u životu onda je to zasigurno 22-godišnja studentica  treće godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva – Helena Maretić. Osim što se odlično snalazi u muškome poslu, koji je pun predrasuda prema djevojkama, ova FER-ovka ne da uspješno prevladava muško-ženske barijere što se poslova tiče, nego uz to ima i pregršt hobija i ostalih aktivnosti.  Programiranje, davanje instrukcija, planinarenje, bavljenje psima i vožnja motorom samo su dio onoga čime se Helena  u životu bavi.  Kako je to biti djevojka koja se bavi pretežno muškim poslovima,  kako joj ide  trenutni posao s fiskalizacijom bagajni, kako je završila na jumbo plakatu, te ima li uz sve poslove i hobije vremena za obitelj i prijatelje – pogledajte u intervjuu koji slijedi.

Kako je biti djevojka u muškome svijetu? Je li se ponekad osjećaš diskriminirano?

Pa da, ponekad se osjećam diskriminirano jer obično muški spol kad vidi djevojku da radi neke takve informatičke poslove i programira, odmah si prvo pomisli „kaj ona tu radi“, „nema ona pojma“, ali se poslije dosta često iznenade.

Kakvi su studenti FER-a? Jesu onakvi kakve ih većina opisuje, kao freakove i geekove ili…?

Pa, većina je.. Nažalost. Stvarno ono… Hodaš po hodniku i misliš si „Ja tu ne spadam“.  Naravno, ima i normalnih, ali ima i onih koji samo gledaju na sebe, na svoj uspjeh i to im je jedina preokupacija u životu.

Kakav je odnos profesora prema vama curama na FER-u?

Dobar je. Ne omalovažavaju nas na način da mi sad  manje znamo od dečkiju ili nešto.  Neke cure tvrde da ponekad bolje prođu ako se na primjer malo ljepše obuku, srede i  to, no ja nisam još do sad imala takvih iskustava. No, istina je da neki profesori  koji prema dečkima pristupaju na jako ozbiljan način, prema nama curama se ponašaju puno simpatičnije.

Jesi li već napravila neki svoj program, u sklopu faksa i općenito?

Trenutno, u sklopu faksa, radim na jednoj vrlo korisnoj društvenoj android aplikaciji, a o čemu se radi neću točno reći da mi netko ne bi ukrao ideju.(smijeh)

Većina njih od svojih roditelja traži da im plate školarinu. Ti si pak odlučila za svoju školarinu zaraditi sama. Kako je to izgledalo?                                      

Da si plati školarinu, Helena prodaje i nakit

 Ove godine sam naime morala platiti punu školarinu,  jer mi je ostalo nekoliko ispita iz druge godine.  Školarina mi je bila 8400 kuna i nisam htjela zamarat roditelje sa time, jer bi ih to dosta opteretilo. Zato sam si odlučila sama isfinancirati školarinu. Preko ljeta sam radila za jedan terenski promocijski servis,  sada još uvijek prodajem nakit u jednoj trgovini, dajem instrukcije iz matematike za srednje škole, a i sada mi je uletio posao s fiskalizacijom blagajni.

Kada smo već kod fiskalizacije, je li se koji vlasnik lokala iznenadio kada si im došla postaviti program za fiskalizaciju blagajni u njihov kafić?

Da, skoro svi. Ljudi su isprva više mislili da sam ja došla nešto vezano uz poreznu upravu , a ne za samu instalaciju blagajne.  Mislili su da radim nešto drugo, a ne baš informatičke poslove.

Je li bilo kakvih problema prilikom takvih instalacija? Jesi uspješno uspjela napraviti sav posao?

Uspješno sam instalirala sve blagajne, ali skoro niti jedan kompjutor nije bio spreman za fiskalizaciju pa se, osim samog instaliranja, na svakome nešto trebalo dodatno napraviti i podesiti. Neki lokali nisu imali internet, pa sam i to morala sređivati, ili ako bi kompjutor bio jako usporen onda sam ga morala nadograđivati  sa RAM- memorijom itd. Bilo je tu svega.

Svojedobno si se bavila i politikom i završila na jumbo plakatu. Kako je do toga došlo?

Pretprošle godine bila sam suosnivačica stranke ABH, te četranesta na koalicijskoj listi ABH i Jedino Hrvatske u VII. izbornoj jedinici za Sabor. Kako su se u predizborno vrijeme radili jumbo plakati za našu stranku, pozvali su me ako želim sudjelovati na slici i ja sam naravno pristala.

Uz sve to, imaš li kakve hobije? Imaš li uopće vremena za takvo što?

Helena ispred svog fakulteta

Neki bi se začudili, ali imam.  Planinarim od malih nogu, svake godine idem na Velebit, ali i po manjim planinama. Pošto moji roditelji imaju uzgajivačnicu pasa labradora, bavim se i psima, te ih vodim na izložbe. Isto tako, treniram zumbu i  vozim motor, a strast za njima pokupila sam od dečka. Često idemo po motosusretima i proputovala sam skoro cijelu Hrvatsku sa motorom, a želja mi je s njim otići i van naše zemlje.

Onda dakle uz sve druge obaveze,  pronalaziš vremena za obitelj, prijetelje i dečka?

Pronađem ja vremena za sve. Ponekad je teško uskladiti posao , faks i još društveni život, ali da se. Bez društvenog života život mi nebi bio ispunjen.

Za kraj, pogledajte poruku što je ova simpatična svestrana djevojka poručila mladima.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Zimske radosti na Sljemenu

Blatnjav i strmi put koji vodi do skijaške staze

Nedjelja.  6. siječnja. Događaj: VIP Snow Queen Trophy. Pola 10 ujutro.  Još napola spavajući i zabundana do grla, dolazim do Mihaljevca. Tamo se stvorila poprilična gužva. Stvorili su je građani koji su u ovo tmurno nedjeljno jutro, baš poput mene i mojih prijatelja, odlučili bodriti muške slalomaše na Sljemenu. ZETovi autobusi koji su  vozili do Sljemena bili su pretrpani. Dvadesetominutna vožnja sa 48 zavoja do gore baš i nije bila za one slaboga želuca.

Mili Bože kud sam zaš’o (u to blato) ?

Od Doma Željezničara gdje nas je ostavio bus sljedilo je polusatno pješačenje do Krumpirišta. To nebi bio nekakav problem da ta ista staza nije prekrivena blatom, i to ne malim blatom kako sam ja zamišljala. Kad se uz sve to još morate penjati u brijeg, jedino vas jako dobra ravnoteža može spasiti da ne padnete.Kad smo napokon došli do Krumpirišta, već je počela prva vožnja. Krumpirište je mjesto za okrijepu i zabavu, mjesto gdje možete uzeti puno hrane, sokova i čaja, i to besplatno. Mojoj sreći nije bilo kraja. Uz to, mnogi domaći bendovi bili su zaslužni da zabavljaju navijače između dvaju vožnji slalomaša.  Dok nije bilo gužve uzeli smo hot -dog, ali i legendarni sljemenski grah sa kobasicama kojemu malo tko može odoljeti.

Ljubomorni pogledi i navijačka solidarnost

Pogled na skijašku stazu

Od Krumpirišta je slijedio još jedan blatnjav  i stmi put do skijaške staze. Kada smo napokon stigli, jedino što smo mogli dobro vidjeti bila je velika hrpa ljudi oko cilja i na trbinama. Ljubomornim pogledom sam prostrjelila sve ljude sa tribina jer su njihove čizme sigurno bile čiste i tople, za razliku od mojih mokrih i blatnjavih. Navijači koji su se skupili oko cilja bili su jako glasni i navijali su za sve slalomaše jednako, bez obzira iz koje zemlje bili, što me pozitivno iznenadilo. Naš Ivica Kostelić prvu vožnju završio je na odličnom 4. mjestu, jer  puno slalomaša je padalo, izletavalo sa staze i na poslijetku nije završilo utrku. Nakon prve vožnje vratili smo se po istom onom blatnjavom putu natrag na Krumpirište, uzeli si sendviče i uživali u Živim Legendama koji su svirali.

Austrijanci dominirali

Navijači su, unatoč velikoj hladnoći, bodrili sve slalomaše

Drugi vožnju pratili smo sa druge strane, prešavši skijašku stazu, koja je bila otvorena između dvaju vožnji. Dok smo čekali da skijaški počnu trku, okrijepili smo se uz čaj i grijali se uz grijalice koje su bile postavljene blizu staze. Ivica je na kraju završio na nelošem 8. mjestu, a ovogodišnji kralj Sljemena i pobjednik muškog  slaloma postao je  Austrijanac Marcel Hirsche. Drugo mjesto sa 57 stotinki sekunde zaostatka osvojio je Šveđanin Andre Myhrer, dok je treći bio Austrijanac Mario Matt sa 1.09 sekundi zaostatka. Pogledavši i drugu vožnju, zaputili smo se prema Ženskome sedlu udaljenom dvadesetak minuta, gdje nas je čekao autobus za Mihaljevac. U autobusu, ona vika i euforija od jutra, prerasla je u tišinu i potiho čavrljanje. Svi smo bili preumorni od cijelodnevnog navijanja i stajanja na hladnoći. Za okrijepu smo na povratku kući još stali na kavi, gdje smo prepričavali zgode i nezgode koje su nam se desile toga dana na Sljemenu.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Što bi bilo kad bi bilo iliti mitovi i stvarne prijetnje od smaka svijeta

Letak o predavanju u Spunku

Prošao je taj i famozni 21. 12. 2012., a gle, živi smo. Od smaka svijeta ni s, a svi su, pogotovo mediji,  digli toliko pompe ni zbog čega.  Drevne Maye su ipak dobre utjerale strah u kosti svim bojažljivim ljudima koji su zaista vjerovali da će ovih dana doći do apokalipse. Mahnito su se počeli kupovati pištolji (pitam se zašto, što su mislili da će svi vanzemaljci sići na zemlju? ), gradili su se podzemni tuneli odnosno posebna skloništa u kojoj bi se apokalipsa mogla preživjeti, a neki su se čak dosjetili da za smak svijeta ne treba biti sam, pa su napravili web-stranice koje apokaliptičarima nude jednostavan način da pronađu nekog s kim će dočekati posljednji zalazak sunca.  Vidimo iz priloženog, na možebitnom smaku svijeta, neki su itekako dobro zaradili. Mogu samo zamisliti kako je sad onima koji su za masne novce kupili te podzemne tunele, a kad ono – ništa. Zero. Nula. No, što bi se desilo da je do smaka svijeta stvarno došlo? Bi li neki ogromni komet udario u zemlju i sve sravnao u trenu, ili bi to bilo nešto drugo?

Prof. Marjanac objašnjava teorije smaka svijeta

Na ovo pitanje jasne i vrlo zanimljive odgovore dao je profesor s PMF-a, Tihomir Marjanac. Naime, 21. prosinca u večernje sate, kad smo po Mayama trebali već biti prah i pepeo, u Spunku kod Nacionalne Sveučilišne Biblioteke u Zagrebu održala se još jedna večer Skeptika u Pubu. Na repertoaru su bile tri ponuđene teme, a zadnja od njih bila je upravo o smaku svijeta sa zanimljivim već ranije spomenutim prof. Marjancem kao predavačem. I dok sam tako lagano ispijala kavu i gledala predavanje, ovaj nadasve duhoviti profesor mi je riješio sve nejasnoće i misterije koje su mi se vrtile u glavi oko smaka svijeta. Koji su to mitovi, a koje stvarna prijetnja od smaka svijeta? Krenimo redom, kako je to prof. Marjanac objasnio.

1. NIBIRU – Po vjerovanju nekih, kraj našeg svijeta doći će onda kada pored naše Zemlje prođe ili čak udari u njega ogromni planet Nibiru. Astrolozi ga do dan danas u svu moguću tehnologiju još nisu pronašli, štoviše ga i negiraju. No, sami prolazak Nibirua pored naše planete, vjeruju neki, izazvat će geotektonske poremećaje koji će uništiti veći dio života na Zemlji. Doći će do izmjene Zemljinih polova i ona će promijeniti svoju orijentaciju magnetskih polja. Prof. Marjanac je objasnio kako je ovaj scenarij smaka svijeta nerealan jer kao prvo, Nabiru je znanstveno nedokazan, a i zamjene zemljinih polova nisu nepoznanica.  To se već našoj planeti dogodilo preko nekoliko milijuna puta, pa nitko nije stradao. Smak svijeta zbog planete Nibiru, dakle samo je mit.

2. MEGA-CME – Planeta Zemlja se vrti oko Sunca koje svako malo izbaci jedan veliki oblak nabijenih čestica koje jure brzinom 35 km/s. Tih nabijenih čestica ima bezbroj, a da dođu do Zemlje može se dogoditi u bilo kojem trenutku. Što bi se tada dogodilo? U elektrovodičima proizvela bi se ogromna količina električne energije , došlo bi do pregorijevanja žica i transformatora, laptopa i svih tehnoloških uređaja, a naposlijetku i do nestanka struje velikog dijela Zemlje. Je li se takvo nešto već dogodilo? Pa naravno. I to na milijune puta. Mnoga plemena u Africi, koja tako ionako ni ne znaju što je struja, ovakvo nešto neće ni osjetiti. Jedino što bi mnogo toga stalo, pa i poneki ljudski životi u bolnicama koji ovise o aparatima, pogodite – na struju. Dakle, to definitivno nije smak svijeta u pravom smislu riječi, ali može doći do velikih tragedija i posljedica.

3. SUPERVULKAN – To je vulkan, koji je puno veći od svih postojećih. Na zemlji ih ima preko nekoliko.  Kada bi se ti vulkani svi zajedno u isto vrijeme “upalili” i eruptirali, dogodila bi se katastrofa.  No , postoji minimalan rizik da bi se svi upalili u isto vrijeme. Najopasniji supervulkan u Europi svakako je Campi Flegrei u Italiji, znatno veći od Vezuva. Zadnji puta bio je aktivan prije 5000 godina i pola Europe bilo je uništeno. No, da dođe do njegove ponovne erupcije, to  ne bi bio smak svijeta, nego samo katastrofa koja bi pogodila jedan dio zemlje.

Prikaz impakta (izvor: http://de.wikipedia.org/wiki/Impakt)

4. IMPAKT – Dogođa se kada jedan planet/komet/asteroid ide svojim putem, dođe drugi i udari ga. Ako bi se takva eksplozija u atmosferi , snage 40 megatona,  dogodila danas iznad New Yorka nastao bi “dar-mar”.  Tijekom takve eksplozije oslobodila bi se  energija koja je jača nego najjača hidrogenska bomba koju mi danas poznajemo i u tom trenutku, u jednoj sekundi, sve živo bi bilo ispareno. Statistički, ovo nije nešto što se dešava rijetko, no nije se još nikad dogodilo iznad većeg grada. Je li se zbog toga desio smak svijeta ? Nije.

5. MEGA TSUNAMI – Vezano uz impakt,  događa se kad  jezgra asteroida udari u podmorje Zemlje, npr. na dubinu od 200 m.  Valovi bi tada mogli biti visoki i do 500 m, a štete koje bi napravio bile bi ogromne. I takvo nešto se već događalo. Na primjer, baš zbog sudara asteroida sa zemljom, prije 65 milijuna godina izumrli su dinosauri. No, naravno da zbog toga nije došao kraj svijeta.

A KOJI JE ONDA, PO PROFESORU MARJANCU, PRAVI I NAJMOGUĆIJI SCENARIJ SMAKA SVIJETA? Pogledajte u videu koji slijedi.

Milijun kuna za spas mnogih života

Nije teško za shvatiti da je Hrvatsku pogodila recesija, život je ovdje svakim danom sve teži, a  ljudi jedva spajaju kraj s krajem. Međutim ti isti ljudi, u  surovom svijetu punom kredita i neimaštine još uvijek imaju snage i volje učiniti nešto dobro, pomoći, spasiti ljudske živote. Građani ove naše male zemlje još jednom pokazali su veliku dozu empatije i altruizma, i to tik nekoliko dana prije Božića.  Ovoga petka, 21. prosinca održao se sad već tradicionalni sedmi humanitarni koncert  zaklade “Ana Rukavina” pod nazivom “Želim život” . Atmosferu na glavnome zagrebačkom trgu neprestano su zagrijavale domaće estradne zvijezde poput Jelene Rozge, Nine Badrić, Lane Jurčević, Maje Šuput, Nede Ukraden, Jasmina Stavrosa, Giuliana, Luke Nižetića, Gorana Karana, Franke Batelić, klape Rišpet i mnogih drugih.

Nastup Jelene Rozge na koncertu

202 355 poziva na humanitarni broj

Trg je bio prepun ljudi koji su došli podržati koncert ovakvoga karatkera, ali i onih koji su došli uživati u dobroj domaćoj glazbi. A dok su pjevači zabavljali razjarenu publiku, kojoj nije smetala ni temperatura otprlike tri ispod ništice, telefoni u call centru stalno su zvonili. I tu se vraćamo na onu humanost sa početka priče.  Građani su  nesebično nazvali humanitarni broj čak 202 355 puta, a s druge strane telefona dočekali bi ih predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović te još mnoge druge ugledne osobe iz Hrvatskog javnog života.  Svi ovi mnogobrojni pozivi rezultirali su prikupljenim milijunom kuna koji će biti utrošeni za nastavak rada Zaklade, a samim time i za spašavanje mnogobrojnih života.

Svatko od nas može pomoći spasiti nečiji život

Posjetitelji koncerta na zagrebačkom Trgu

Zaklada  je ovim koncertom željela podsjetiti građane kako svatko od nas može pomoći spasiti nečiji život jer svatko od nas u sebi nosi „lijek“.  A kako to točno možemo pomoći? Potrebno se samo upisati u Registar i na taj način postati potencijalnim darivateljem krvotvornih matičnih stanica. Kako stoji na web-stranici Zaklade Ane Rukavine, zaklada je, poticanjem kulture građanske solidarnosti, povećala broj potencijalnih darivatelja s početnih 150 na današnjih gotovo 37.500 građana. Diljem Hrvatske organizirano je više od 200 javnih akcija upisa u Registar, a do sada su spašena 24 života. I to je bio san Ane Rukavine, koji se svakim danom sve više  ostvaruje. Ona, bez koje ovaj projekt ne bi ni zaživo, zasigurno bi bila ponosna na dosadašnji rad Zaklade, ali i na sve veću  nesebičnost Hrvatskih građana.

Tramvaji zaobilazili trg, ljudi bili osuđeni na pješačenje

Na trgu se moglo jeftino kupiti kuhano vino

Sva publika,  namjerni i slučajni posjetitelji koncerta mogla se okrijepiti uz kuhano vino i kobase, koje su se prodavali na štandovima na Jelačić placu. Da je Trg bio premalen za sve ljude koji su nahrlili na koncert, svjedoći i činjenica da tramvaji tim dijelom za vrijeme koncerta nisu vozili, tako da su mnogi morali napraviti veliki pješački zamah (uključujući i mene) da bi došli do Trga. No, za prisustvovati ovakvom koncertu nije bilo teško ni polusatno pješačenje, ni nekoliko stupnjeva ispod nule. Važno je bilo doći, podržati, nazvati,pomoći, a usput se i zabaviti. Moja misija je ispunjena.

Jaskanska zimska bajka

Da, dobro ste pročitali. Ovo nije  još jedan tipičan post o belom nam Zagrebu gradu. Ovo je poseban post, post u kojem ću pokušati prenjeti malo božićnog duha koji je ovih dana zavladao Jaskom i  koji je svima prisutnima stavio osmijeh na njihova promrzla, ali sretna lica.

Jaskanci na novom klizalištu

Jastrebarsko je,  uz Zagreb,moj drugi najdraži grad. Pošto živim upravo između naše metropole i Jaske, to je grad u kojem sam praktički odrasla i zato mi je posebno prirastao srcu. Iako je Jaska grad kojega je “Financial Times” ove godine uvrstio među 10 najperspektivnijih gradova južne Europe, uvijek je u njemu falilo društvenih sadržaja, pogotovo za mlade. Oni su se često žalili kako nemaju dovoljno mjesta za izlaske i okupljanje, a najmlađi su se potužili kako po zimi imaju premalo aktivnosti koje bi zadovoljili njihovu zaigranost i uživanje u zimskim radostima. Ove godine tome je napokon došao kraj. Naime,  u Jaski je jučer po prvi puta otvoreno pravo i sigurno klizalište, koje je razveselilo sve građane, a pogotovo one najmlađe. I mnogi roditelji su s veseljem dočekali  novo klizalište, imajući na umu da im se djeca više neće klizati na vlastitu odgovornost po smrznutom jezeru u jaskanskom parku Erdödy, kako je do sada bio slučaj.

Na otvorenje je došao i Djed Mraz sa svojim vilenjacima

Novo je klizalište  u sklopu „Zimske igraonice“ otvoreno u upravo spomenutom perivoju dvorca Erdödy, a u sklopu klizališta održat će se i tradicionalna manifestacija „Božić u Jaski“ gdje će sudjelovati mnogi KUD-ovi iz Jaske i okolice, te će se na brojnim štandovima nuditi raznoliki domaći, autohtoni proizvodi. Također, uz klizalište će se vezati sve aktivnosti namjenjene učenicima tijekom zimskih praznika, tako da će biti organiziran i hokej na ledu, ali i svakodnevno klizanje po povoljnim cijenama. Uz spomenute aktivnosti, na klizalištu će biti održan i Prvi glas leda, gdje će talentirani i hrabri jaskanci pokazati tko je najbolji u pjevanju, a bit će organiziran i Palačinka party uz glazbu 70ih. A kako je bilo jučer (15. prosinca) na samome otvorenju? Puno smijeha, veselja i zabave u prvome redu. Na otvorenje klizališta, potaknut dirljivim pismom jedne jaskanske djevojčice, došao je iz dalekog Sjevernog Pola čak i Djed Mraz sa svojim vilenjacima, a najmlađi su ga oduševljeno gledali dok je s radošću pozdravljao sve prisutne. Ovo je prvi puta da je Djed Mraz došao u Jasku, pa je dječje veselje bilo još veće.

Hokej sa metlama i velikom loptom

S nekoliko riječi Jaskancima se obratio i gradonačelnik Zvonimir Novosel, koji je posebno istaknuo kako na ovakve načine želi probuditi centar grada, koji je dugo godina bio bez većih društvenih sadržaja. Jaskanski mališani na pozornici su mamama i tatama pokazali svoje pjevačke sposobnosti, te su pjevanjem poznatih božićnih pjesama u svima nama probudili božićni duh. Za okrijepu i protiv hladnoće , koja i nije bila tako strašna s obzirom na preniske temperature prethodnih dana, moglo se kupiti kuhano vino i čajevi. Klizalište su „svečano“ otvorili dvoje perspektivnih mladih klizača koji su na pjesmu „Time of my life“ baš poput Johnnya i Baby u filmu “Dirty Dancing” pokazali svoje plesačko i klizačko umjeće, ali i ljubav koja je završila nespretnim padom.  Uz njih, na klizalište su došli i hokejaši koji su zaigrali hokej sa metlama i ogromnom loptom za aerobik, a pripremila se i koreografija na pjesmu „Tuc, tuc“ koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Kako je to izgledalo možete pogledati u sljedećem videu.

Na dan otvorenja, klizalište je za sve bilo besplatno, osim najma klizaljki koje je bilo 5 kuna. Vidjevši dugački red za najam, prijatelji i ja odustali smo od klizanja, te smo , još pod dojmom od smješnih izvođača na klizaljkama, odlučili otići u obližnju pizzeriju da utažimo glad. No, do kraja prvoga mjeseca do kada je klizalište otvoreno, sigurno ćemo otići jednom da i sami isprobamo čari klizanja u Jaski.

Ostale slike sa otvorenja možete pogledati u fotogaleriji koja slijedi:

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Info šator i Pozitivan koncert za borbu protiv AIDS-a

U svijetu je danas 34 milijuna ljudi i djece HIV pozitivno. Godišnje se virusom HIV-a u svijetu zarazi oko 2,5 milijuna osoba, a 1,7 milijuna ih umre od AIDS-a. Konkretno , u Hrvatskoj je do listopada 2012. godine registrirano ukupno 1.002 osobe kojima je dijagnosticirana HIV infekcija, od čega je 365 oboljelih od AIDS-a. Do danas je od te opake bolesti u Hrvatskoj umrlo 159 osoba. Ovi zapanjujući statistički podaci (preuzeti sa stranica Unaids-a i HZJZ-a) dokazuju svjetski razmjer ove bolesti te je ona kao takva postala veliki, ako ne i najveći zdravstveni problem u današnjem svijetu.

Brošure i promo materijali o spolno prenosivim bolestima

Postavlja se pitanje – marimo li  za ljude koji su HIV – pozitivni? Izopćujemo li ih iz društva? Marimo li u konačnici za svoje zdravlje tako da se testiramo i spriječimo spolno prenosive bolesti? Želeći promjeniti današnji pogled na ljude koji žive s virusom HIV-a, upravo na ta pitanja stavljen je naglasak povodom ovogodišnjeg obilježavanja Svjetskog dana AIDS-a 1. prosinca.  Od 26. studenoga do 1. prosinca na Cvjetnom trgu bio je postavljen info Šator gdje je udruga HUHIV (inače i organizator cijeloga projekta) zajedno sa studentima Medicinskog fakulteta i volonterima Crvenoga križa odlučila građane informirati o prijenosu, testiranju i liječenju HIV infekcije. Također, u šatorima su se uz dostatno informiranje mogli uzeti mnogi edukativni letci i brošure o spolno prenosivim bolestima. Susretljivi volonteri djelili su i prezervative, a organiziran je i mali kviz znanja o HIV-u i AIDS-u, sve u svrhu unapređivanja znanja i osvještavanja građana o ovim ozbiljnim zdravstvenim problemima.

Volonteri Crvenoga križa u šatoru na Cvjetnom

Susretljivi studenti medicine u šatoru su dijelili  prezervative

Nastup Brkova oduševio je sve prisutne

Veliku točku na i ovogodišnjem obilježavanju Svjetskog dana AIDS-a (ili kako ga još mnogi zovu Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a) dao je   Pozitivan koncert, koji je bio rasprodan već dva dana prije samoga održavanja. Oko devet tisuća obožavatelja Hladnog piva, Leta3 , Brkova i One Peace Puzzlea sjatilo se 1. prosinca u zagrebački Dom sportova, te su na taj način i oni dali svoj doprinos obilježavanju borbe protiv AIDS-a. Frontmen Brkova Shamso 69 bio je najriječitiji kada je trebalo progovoriti o problemima  AIDS-a, te je konstantno poticao sve prisutne da budu bez predrasuda prema HIV – pozitivnim osobama.  Mali djelić atmosfere sa ovog odličnog koncerta i svega onoga što je rekao Shamso možete pogledati u videu koji slijedi.

Za kraj, još malo edukacije.  Ako ste se na početku moje priče nakratko izgubili kada su u istoj rečenici bili spomenuti HIV i AIDS, ne brinite. Dosta ljudi danas i ne zna pravu razliku između ta dva termina.  U info Šatoru na Cvjetnome trgu, student 5. godine medicine Antonio Klemenčić objasnio je:

Kad se osoba zarazi virusom HIV-a, ona nema nikakvih simptoma u prosjeku desetak godina. To je vrijeme prikrivene HIV-infekcije, jer je osoba zarazna, a sama to ne zna, pa spolno neodgovornim ponašanjem može širiti infekciju dalje. Virus HIV-a oslabljuje imunološki sustav, i u prosjeku desetak godina nakon infekcije HIV virusom, tolko ga uništi da čovjek počne oboljevati od različitih bolesti od kojih bi inače rijetko obolio. Taj period HIV infekcije se zove AIDS ili sindrom stečene imunodeficijencije.

Nadam se da ste, ako već niste bili u info šatoru i na Pozitivnom koncertu, nešto i naučili iz ovoga posta, te da ćete se otići testirati na HIV, štititi se tokom spolnoga odnosa i nećete ljude sa HIV-om izopćiti iz društva, jer kako kaže Shamso iz Brkova: “Nisu oni gubavi, ne bojte se! “

Sjećanje na Zagorku: Zagreboljupci s “fejsa” odali počast prvoj hrvatskoj novinarki

Novi lampaš, cvijeće i ploča kod Zagorkinog spomenika

Teško je u jednu rečenicu staviti sve ono što je Marija Jurić Zagorka bila i čime je sve doprinjela Hrvatskoj povijesti, novinarstvu i književnosti. Narod ju pamti kao prvu hrvatsku novinarku, književnicu popularnih hrvatskih romana poput Gričke Vještice  te Kći Lotršćaka i velikog borca za ženska prava. Njezinu “veličinu” prepoznao je Hrvatski Sabor tako što je novinarska soba u toj ustanovi nedavno dobila ime upravo po njoj.  No, da je itekako bila značajna prepoznali su i članovi Facebook grupe “Zakaj volim Zagreb” . Dvadesetak članova je, na 55. obljetnicu njezine smrti, 30. studenoga ove godine, svečano zapalilio svijeće te stavilo buket i ploču s nazivom Facebook grupe ispred njezinog kipa u zagrebačkoj Tkalčičevoj ulici. Unatoč kiši koja je neumorno padala, ovi zaljubljenici u Zagreb pokazali su koliko imaju volje i želje da i po lošemu vremenu odaju počast ovoj velikoj hrvatskoj književnici.

Vođa grupe, Ivan Brnčić, nosi cvijeće za Zagorku

Moja malenkost kod “novog” Zagorkinog kipa

Vođa grupe “Zakaj volim Zagreb” – Ivan Brnčić inicirao je cijeli događaj, a svi sudionici na ovom skupu na kraju su od njega kao mali znak pažnje dobili licitarsko srce.  Kroz svoju grupu, ovaj mladi Zagrepčanin –  inače bloger i fotograf, svakodnevno podsjeća na povijest i kulturu Zagreba i želi da se oni ne zaborave. O samoj grupi više nam je rekao sam Ivan, pa u sljedećih nekoliko redaka možete pročitati kratak intervju s ovim Zagreboljupcem.

1.Koliko grupa broji članova ?

Grupa broji više od 6800 članova i svaki dan nam se pridružuju novi članovi.

2.Koje su aktivnosti vas i vaše grupe? Na koji način inicirate ljude sa facebooka da prate vašu grupu?

Fejsbukovci okupljeni oko Zagorke

Trenutno smo jedna od najaktivnijih grupa vezano za temu Zagreb, a da nismo grupa ili stranica od nekog medija. U našoj grupi ljudi postavljaju sve kaj ima veze sa Zagrebom, od slika, videa i pjesmi, pa se tu nađu  razne zanimljivosti koje i ne primjećujemo, koje nismo stigli vidjeti. Pošto nas prate ljudi iz cijelog svijeta (Kanada, Japan, Rusija, Australija, Švicarska), oni koji su jako udaljeni i ne mogu bit u svom voljenom gradu dobivaju svježe slike grada. Uz nove slike postavljamo i stare slike gdje se vidi povijest grada, tako da su te stvari zapravo dovoljne da ljudi sami dođu u grupu. Nekoliko njih mi je reklo kako su postali ovisni o grupi te čim se ujutro probude uz kavu pregledavaju kaj se novoga objavilo. Grupa je i edukativa jer ima dosta članova koji jako dobro poznaju grad te objasne neke stvari koje se slabo znaju vezano za ono kaj se nalazi na slici. Mogu reć da je puno ljudi počelo pratit zanimljivosti po gradu  i sudjeluju u foto-dokumentiranju raznih događanja u istome.

3.Družite li se sa članovima grupe i u stvarnome svijetu, izvan virutalnog okvira?

Moja ideja s grupom je djelovat i izvan virtualnog svijeta, pa se tako nalazimo i družimo i izvan interneta.

4. Paljenje svijeća ispred spomenika Zagorki na Tkalči hvale je vrijedan pothvat. Jeste li već prije radili nešto slično?

Osim kaj smo postavili cvijeće, ploču i zapalili svijeću M.J.Zagorki, na isti smo način obilježili 16.10. – rođendan bana Jelačića. Puno je rođendana i smrti ljudi koji su dali veliki doprinos gradu, pa izabremo jedan u tekućem mjesecu, tak da imamo jednom mjesečno neki događaj.

5.Koji su vam planovi za budućnost?

Cilj je da budemo još brojniji, da nastavimo djelovat izvan interneta i da gradu kojeg volimo pokažemo da ima ljudi koji ga još uvijek vole, poštuju i cijene. Počeo sam pisati i purgerski rječnik kojeg članovi grupe “Zakaj volim Zagreb” svako malo nadopunjuju novim riječima. Njega sam  “pokrenuo” kako stare riječi nebi pale u zaborav i da ih se prisjete oni koji su ih već zaboravili.

Neobični i apsurdni filmovi na otvorenju 6. One Take Film Festivala

Međunarodni festival filmova snimljenih u jednom kadru ove godine održan je po šesti put u Zagrebu. Otvorenje festivala 22. studenoga bio je povod da se po prvi put u svome životu uputim u kino Tuškanac (što me malo i sram jer sam očito podlegla čarima multipleksa), ali i da dobijem priliku pogledati nešto sasvim novo, neobično, drugačije. Moja očekivanja iskreno nisu bila prevelika. No, odlučila sam festivalu dati prilku.

Ulaz u Kino Tuškanac, 20 minuta prije otvorenja Festivala

Otvorenje samo za odabrane

Problem je nastao odmah pri početku otvaranja jer su na otvorenje  trebali doći samo ljudi s pozivnicom. Kao pravi budući novinar koji ne odustaje tako lako od svoje priče (a i imajući u glavi da ću onda morati smišljati jednu temu više za postove na blogu), uspjela sam ostati u kino – dvorani tako što sam sjela na mjesto ljudi koji se nisu pojavili.  Festival je službeno otvorio ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra – Hrvoje Hribar, a prije početka emitiranja filmova direktorica festivala Sanja Šamanović najavila je kako se u tri dana koliko traje festival mogu vidjeti 77 različita filma, od kojih se njih 35 iz službene konkurencije bore za Grand Prix One Take Film Festivala.

Bože, što sam ja to upravo odgledala?

Najava festivala u izlogu Kino Tuškanca

Festival je započeo trima kratkometražnim filmovima. Prvi od njih bio je   mađarski ‘Finale’ Balazsa Simonyija, zatim australski film  ‘Svraka’ Michaela McLennana i iranski film ‘To je bio moj grad’ Tine Pakravan. Ova tri filma bila su zanimljiva jer kamera nije bila statična i pratila je pojedine likove te se tako razvijala dinamičnost. Četvrta projekcija po redu,  ‘Film za prijatelje’ rumunjskog redatelja Radua Judea, potvrdila je svu moju prethodnu skeptičnost što se ovog festivala tiče. Priča o depresivnom srednjovjekovnom čovjeku koji preko kamere ostavlja svoju oporuku te odluči učiniti samoubojstvo možda se na prvi pogled i čini zanimljiva. No, ta zanimljivost iz sekunde u sekundu prelazi u sve veći i strašniji apsurd.  Kamera je statična, on ulazi i izlazi iz kadra, pola sata se jada kako ga nitko ne voli. Zatim si (Bože me oprosti) napokon puca u glavu, a nakon što je kadar prazan punu minutu, jer se taj isti depresivan čovjek strovalio na pod, on se diže, teško ranjen i tu počinje njegova agonija.

Prikaz iz filma “Film za prijatelje”

Tako teško ranjen zove u pomoć i cijeli stan je pun krvi.  Tek nešto kasnije dolaze susjedi koji se isto tako uspaniče da skoro zaborave nazvati hitnu. Hitna dolazi nakon desetak minuta, a mi (publika) cijelo vrijeme “čekamo” tu hitnu i gledamo stravično zapomaganje ranjenog čovjeka. Priča nema smisla, nema poante – ili je ja barem nisam našla. Možda je upravo ta apsurdnost ono što je autor želio postići. Bilo kako bilo, iako se tokom tog filma pola dvorane ispraznilo, vrijedilo je čekati kraj.

Ovo je nastavak “Teksaškog masakra motornom pilom”

Najava izložbe Pet kapi sna na platnu kina Tuškanac

Nakon projekcije u predvorju se djelilo kuhano vino i sokovi, a načulivši uši svi su sa šokom i čuđenjem pričali o filmu koji su upravo pogledali. Jedan od komenara gledatelja bio je: “Ovo je nastavak Teksaškog masakra motornom pilom”, što  je svima izmamilo smješak na lice.  Istu večer, nešto kasnije prikazivao se i slovenski film ‘Otac’ Vlade Škafara iz festivalskog popratnog programa ‘Take it Slow’, koji je posvećen filmovima novog poetičkog usmjerenja ‘slow cinema’.  Uz spomenuti ‘Take it Slow’ program, ovogodišnji festival donio je sa sobom i još nekoliko zanimljivih popratnih programa. Tako se od  16. do 20. studenog u suradnji s Kinoklubom Zagreb održala radionica One Take Film Factory -radionica snimanja filmova u jednom kadru, koju je vodio redatelj Damir Ćućić. Uz to, od 21. studenog do 7. prosinca u Gliptoteci HAZU otvorena je i izložba  fotografija ‘Pet kapi sna’ svjetski poznatog makedonskog filmskog umjetnika Milča Mančevskog.

Totalno drukčiji od drugih

Ovaj festival svakako nudi nešto drugačije, novo i intrigantno. Svaki autor filma natječe se kako bi što više zapanjio publiku i ostavio dojam. “Film za prijatelje” u meni nije baš probudio neke simpatije, no u moru od sedamdesetak preostalih filmova koje nisam uspjela pogledati na ovome festivalu, sigurno bi se našlo još puno odličnih naslova. Ovakvim festivalima svakako treba dati priliku, jer upravo oni, tako neobični i različiti, čine raznolikost kulturnog programa u našemu glavnome gradu.

Cirkuski umjetnici apeliraju: Shvatite nas ozbiljno!

Logo Bookse u Martićevoj ulici

Kada želite uspjeti u svom poslu, a nemate nikakvog prostora za rad, nitko vas ne shvaća ozbiljno, čak ni vlastita obitelj ni prijatelji, a još vam i država  ne osigurava adekvatno školovanje, onda znate da ćete morati prolaziti trnovit put do uspjeha. Upravo s takvim problemima susreću se hrvatski cirkuski umjetnici. Na javnoj tribini, pod nazivom ” Položaj cirkuskih umjetnika u Hrvatskoj” koja se održala 7. studenog u  zagrebačkom književnom klubu Booksa u organizaciji udruge Cirkorama, gostovali su vodeći hrvatski cirkuski umjetnici. Raspravljali su o poteškoćama koje im onemogućuju normalan rad na našim prostorima te o mogućim rješenjima u skorijoj budućnosti.

Ne mješajte cirkus sa politikom!

Cirkuski umjetnici na trbini u Booksi

Nikola Mijatović iz udruge Cirkorama, kao jedno od prvih i glavnih problema istaknuo je to što cirkuska umjetnost kod nas zakonski još nije priznata, što im stvara dodatne birokratske probleme. Apelirao je na nadležne osobe iz državnih i gradskih institucija da počnu razmišljati o  budućnosti aktivnih hrvatskih cirkuskih umjetnika i da pronađu moguća riješenja. Irena Boljunčić iz udruge Čarobnjakov šešir iz Pule smatra kako u Hrvatskoj nema dovoljno uličnih festivala gdje bi mladi cirkuski umjetnici mogli nešto naučiti i pokazati svoje znanje, a razlog tome vidi u neprepoznavanju od strane lokalnih institucija. Na tribini je sudjelovao i  jedan od najstarijih aktivnih cirkuskih umjetnika u Hrvatskoj, Zoran Vukić – poznatiji i kao klaun Ludek. Njegovo (mnogi bi rekli istinito) mišljenje je kako je  cirkus u Hrvatskoj oduvijek zapostavljen,  ima pogrdno značenje, gleda ga se  kao na nešto negativno i često ga se povezuje s maleverzacijama i čudnim pričama. On se dotaknuo i miješanja cirkusa u politku, te je apelirao na medije da Sabor ne nazivaju cirkusantima i da ima toliko drugih pogrdnih epiteta koje mogu upotrijebiti za tu instituciju. Naglasio je kako mu je želja da cirkusante mediji počnu doživljavati kao ozbiljne, jer ako ništa drugo, pošteno rade svoj posao. Zoranovo mišljenje dijeli i Iva Peter Dragan iz zagrebačkog Triko Cirkusa Teatra. Ona je još nadodala kako cirkus nikad nije pustio korijenje u Hrvatskoj, pa se zato cirkuska umjetnost i dan danas svrstava u druge umjetnosti.

Očajni uvjeti za rad u Hrvatskoj

Cirkuski umjetnici raspravljaju o svojim problemima

Neki cirkuski umjetnici toliko su razočarani doživljajem cirkusa u nas, da djeluju isključivo izvan Hrvatske. Jedna od takvih umjetnika je i mlada Antonija Kuzmanić iz kompanije Room 100 iz Splita. Ona je  čitav svoj rad usmjerila na inozemstvo, jer kako kaže:  ” U Hrvatskoj ne bi mogli raditi.”  Nadodala je kako u našoj državi fali svega te da nemaju nikoga tko stoji iza njih. Problem cirkuskih umjetnika svakako je i manjak prostora. Tako recimo spomenuta kompanija Room 100 iz Splita nema nikakvog prostora za rad u Hrvatskoj, ni za isprobavanje ni za predstave, što im uvelike onemogućava njihov rad na ovim prostorima. U moru problema s kojim se ovi umjetnici susreću  je i  nemogućnost adekvatnog školovanja. U Hrvatskoj ne postoji nikakva akademija niti doškolovanje za ovu vrstu zanimanja, a odlasci na školovanja u inozemstvo zbog svoje su skupoće neisplativi.   Svi sudionici tribine složili su se da se u što kraćem roku trebaju organizirati i osnovati Hrvatsko društvo cirkuskih umjetnika koje bi im donijelo prepoznavanje, te moguću edukaciju i usavršavanje.

Ima li za njih ovdje budućnosti?

I što nakon svega reći? Ovoj vrsti umjetnosti svakako treba dati šansu. Predugo su bili zapostavljeni i treba apelirati na Ministarstvo kulture da im omogući normalne uvjete za rad. Mnogi bi sad rekli, : Da, to je Hrvatska, imamo mi puno važnijih problema nego osigurati uvjete za rad nekim tamo “cirkusantima”. Ali kao jedna zemlja koja sljedeće godine pristupa Europskoj uniji,  koja se očigledno time približava Zapadu, moramo slijediti njihove trendove. Moramo se prilagođavati, ići ukorak s vremenom i cijeniti svaku vrstu umjetnosti, ma kako god se ona činila “smiješnom”.  Bilo kako bilo,  čeka li ove talentirane umjetnike svjetlija budućnost  ili će i dalje na hrvatskoj umjetničkoj sceni ostati neprepoznatljivi – pokazat će vrijeme.